Došla si u sred zime.
Zadržala se tek toliko, do pojave prve, proljećne, plime.
Sjedali smo na klupici.
Sjetih se škole i kako se dijeca vole.
Uputila si mi stidljivi pogled koji se krio ispod tvoje, diječačke frizure.
Poljubih te u čelo.
Onako, blagonaklono i pomalo smijelo.
Pa onda u obraz, da odledim mraz.
Dalje nisam smio.
Svaki put kad izlazim pred te’ kao da izlazim na dvoboj.
Poručih sebi : “Daj ‘se ne boj”.
Prošla si žustro kroz svaki moj organ i poru.
Šta li radiš sad’, tamo daleko, na moru?
Možda se opet zadesimo na nekoj klupici, u nekom drugom gradu?
Možda pod mrazom ili u debelom hladu?
Srešćemo se mi neke druge, ne tako razljućene zime.
Nadam se da ću ti i dalje pamtiti ime.
A do tada, nek stoje urezani naši inicijali.
Drvo bar ne stari.
Neka postoji mjesto za dvoje
i zauvijek, u srcu, urezano ime tvoje.
❤