Mjesto za dvoje

Došla si u sred zime.

Zadržala se tek toliko, do pojave prve, proljećne, plime.

Sjedali smo na klupici.

Sjetih se škole i kako se dijeca vole.

Uputila si mi stidljivi pogled koji se krio ispod tvoje, diječačke frizure.

Poljubih te u čelo.

Onako, blagonaklono i pomalo smijelo.

Pa onda u obraz, da odledim mraz.

Dalje nisam smio.

Svaki put kad izlazim pred te’ kao da izlazim na dvoboj.

Poručih sebi : “Daj ‘se ne boj”.

Prošla si žustro kroz svaki moj organ i poru.

Šta li radiš sad’, tamo daleko, na moru?

Možda se opet zadesimo na nekoj klupici, u nekom drugom gradu?

Možda pod mrazom ili u debelom hladu?

Srešćemo se mi neke druge, ne tako razljućene zime.

Nadam se da ću ti i dalje pamtiti ime.

A do tada, nek stoje urezani naši inicijali.

Drvo bar ne stari.

Neka postoji mjesto za dvoje
i zauvijek, u srcu, urezano ime tvoje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *