“Esencija”

Možeš li voljet slano?
Pravo morski slano?
Ono olujno, pijavično i bučno?
Ono slano koje dobro "začini" i od kojeg ti je je nekad' mučno?
Koje te opeče po rani?
Koje ti plovidbu brani?
I kaže stoj! Stani!
Ne krivi more sinje.
Ni trnje.
Ne krivi kamen.
Ne krivi draču.
Ni planine što sad' zbog nas plaču.
Ta kršovita brda obasjasmo dugom..
Ispomjerasmo ih ko' misli jedno drugom.
Fali tvoja koža,
Ko' u kore masline svježa
Fali grančica mira,
dok vjetar svira.
Fali tvoja esencija,
da se upotpuni moja egzistencija.
Ti voliš slatko
I ja...ali ne volim kad' miriše na kiselo
Volim tmurno, a i veselo.
Volim slano i slobodu.
A i kad odu,
oni što ne vole vodu.
Jer iako nekad peče,
ona uvijek teče
i ništa joj nije preče 💙

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *